Treking liga

Eto šta rade marketinške sposobnosti Šimuna the Entertainera: prošle godine manje od sto ljudi na Medotreku, a ove preko 200. Osim u trekingu dosad neisprobanog koncepta obaveznih i neobaveznih kontrola uz redoslijed po volji (ukupno 35! kontrola koje je osmislio Cimi, a postavili ih on, Božena i čiča Klića), mnoge je privukla i noć (iako je neke koji ne poznaju Medvednicu sigurno i odbila) plus Šimunov šlag na tortu s plašiteljima (“Kostimi tipa Miki Maus ne dolaze u obzir-bit će suspendirani!!!”) i pozivnicom “Bit će to možda i najluđa utrka ikad!” – New York Times. Uvijek se pitam kako mu te gluposti padnu na pamet... Usto mu je trek na Mljetu bio totalno zabavan, a staza na Velebitu odlična! A ne smije se zaboraviti i još jedan faktor: u svojoj osmoj godini (ako kao prvi računamo Velebitski treking iz 2003.) i šestoj godini lige, treking kod nas doživljava pravi Bu!(m) – nakon Raba, vrijedni Paliska objavit će konačne brojke, a kad se u obzir uzmu Risnjak, Učka i Mosor, koji privlače brojnu populaciju ljubitelja planina, brojka onih koji su ove godine pohodili barem jednu treking utrku u Hrvatskoj, približit će se tisućici, što uopće nije čudno jer odavno zaključismo da je treking koncept najbolja sportska zabava za sve: one koji se žele razbiti na ultri, one koji se žele ozbiljno natjecati, a ipak nisu toliki mazohisti kao “always ultra girls and boys”, što im pruža planinarska kategorija, koja je u rangu maratona ili teža, ali u, za razliku od ceste, puno privlačnijem ambijentu te za one koji se žele prošetati, bilo u toj istoj, bilo u onoj novoj, trećoj i najmanje zahtjevnoj kategoriji gdje mogu započeti budući treking ovisnici i ovisnice. Ali ni to nije sve – ako nazovete u sljedećih 45 minuta ili pošaljete pismo na adresu Takovska 10 (još jedna nevjerojatna Šimunova pizdarija razumljiva samo matorcima poput mene i onima još starijima), na kraju sezone moći ćete daunloudati kompletni glasnik Treking lige, prvi takav u Hrvata, opet zahvaljujući alfi, gromu i omegi trek statistike, labinjonskom Alba(trosu) Alenu. Što sam zapravo htio reći? Ključ trekinške renesanse je raznovrsnost naših trekinga: dan, noć, razni koncepti, zahtjevna ili manje zahtjevna orijentacija, gradska orijentacija, različita podneblja od kontinentske Hrvatske do krajnjeg juga Dalmacije (Slavonci, probudite se i kula stražara!), prekrasna Istra te neponovljive hrvatske planine i otoci uz veliki trud organizatora čije su utrke svake godine sve zabavnije i zato vam hvala na tome!
“Hvala vam, Šimune i Moreniću,
Hvala vam, Marine i Adise,
Hvala vam, Jole i Jankoviću,
Hvala vam, Štrumfgodo i Elvire, (iako niste u ligi, a ovo je ipak “službeni” blog Lige),
Hvala i svima koji sudjeluju u organizaciji, a ne stanu u pjesmu,
Hvala vam za sve ove dane sreće!”
Elem, bješe to peti i najuspjeliji Medotrek. Izgleda da je zauvijek napušten konjski koncept “udri gore-dolje” iz prva tri izdanja (iako je prijeđena visinska razlika za ultraše tu negdje), čak je i doba dana promijenjeno, barem za sada, premda je šteta što i ovaj puta nije prevladavao dan jer je bio prekokrasan pa bi ljudima pružio uživanje u jesenskim bojama Medvednice, kao i veću šansu slabijim poznavateljima sljemenskih staza, no i noć je, uz svoje uobičajene čari, bila topla i vedra.
Žensku ultru je rasturila Nada – ovogodišnja konstanta pa izgleda da je pitanje pobjednice lige riješeno.
Sablja i Pećot nisu propustili “odraditi” svoj peti Sljemenski treking, što mi je ovaj potonji cijelu noć nabijao na nos, a posebno mi je drago zbog prvog treking postolja Sablje, organizatora mnogih sljemenskih utrka, avantura i liga (poradi čega misli da je Boga uhvatio za bradu), što je najveća nagrada čovjeku koji je među petero, a možda i troje ljudi s najviše ultra i takvom ljubitelju Medvednice (Sljeme u srcu!).
Vidimo se na Rabu!