Treking liga

Konačno sam trekerica!

Prva sam i neću se praviti da ne osjećam sreću zbog toga, niti minorizirati trenutno ukupni poredak u našoj Svetoj treking ligi već ću glasno i s velikim zadovoljstvom opisati svoj put za prvih 1000 osvojenih bodova!
Najprije, želim kazati da se, nakon tri godine trekanja, tek sada proglašavam trekericom! Zašto? Nikad do ovoga puta nisam s toliko vjere u sebe i kartu koju držim, koračala stazom! Nikad zapravo i nisam koračala s vjerom u sebe, već isključivo s vjerom u onog s kim bih se spontano udružila. I priznajem, ta poznanstva sa staza, ti razgovori, nemjerljivi su trenuci svakog mi treka. Ali, nisi trekerica/treker, a ponajmanje nisi ultrašica/ultraš, ako barem jednom nisi stazu odradila/odradio sama/sam. Evo, postavljam standard: barem jedanput!
Hoće li ovo što ću dalje opisati umanjiti moj ushit vrijednosti samostalne orijentacije, prosudite sami!
Dakle, ovo je drugo ljeto kako se održao Durmitor trajking. Ovoga puta staza je izmijenjena u početnom dijelu, dok je ostatak bio poznat prošlogodišnjim natjecateljima (ne i meni jer sam prošle godine odradila planinarsku stazu). Osobno, taj mi se početni dio činio najzanimljivijim, što zbog prvotne napetosti, što zbog mogućnosti da se tu uhvati koja kraća, brža ili bolja stazica, što zbog horizonata koji se pružaju od prve kontrole, pa sve do spusta s Crvene grede. I tu je ujedno moja prednost jer sam taj dio staze upoznala tjedan prije utrke planinareći durmitorskim masivom i diveći se golim vrhovima s kojih puca pogled prema kanjonu rijeke Tare, sve do Albanije. Te gole vrhove opet doživljavam kao svoju prednost jer ne osjećam sputanost zbog šumetine i opasnih životinja, a i ti mi horizonti zaokružuju vizualni dojam kuda. Zaokružena slika zračne perspektive daje osjećaj svih putokaza, pa je kartu dovoljnu usmjeravati prema vrhovima koje vidim. Do Crvene grede nastupam sama, a nešto prije vrha, taman kod vidikovca, sustižem Vukodlaka, Gorana, Branu, Paju i Tomislava. Nastavljamo zajedno do Planinice. Spust do Škrčkog jezera odrađujem oprezno, s noge na nogu, a trojac - Vukodlak, Goran i Brane - manirom iskusnih trekera i alfa-mužjaka napuštaju grupu i nastavljaju brže. Pri dnu spusta počinje kiša i čini se da će ovaj trek biti popraćen nevremenom. Nemam šuškavac, ali koga to briga kad sam u tom trenutku vodeća, a pogled prema Planinici odaje da dvije suparnice nisu još započele sa spustom. Nastavljam opušteno i pojačavam prema usponu Škrčko ždrijelo te napuštam Tomu i Paju. Put od doma na Škrčkom jezeru do sedla ispod Bobotovog kuka prolazim posve sama, zabavljena trčkaranjem i spoznajom kako je savladavanje staze u samoći poseban osjećaj vlastitog uspjeha. Baš stoga, posebno sam motivirana da sustignem trojac ispred sebe. Nakon kraćenja posljednjih zavoja pred trećom kontrolom, vidim ih. Tu me okrjepljuju Božena i Pinky (na kontroli prije Vesna i Bandi) te nastavljam dionicom koju znam iz istih onih planinarskih tura. Trojac hvatam pogledom i vidim ih kako eksperimentiraju sa strmim usponom koji nije dio staze, ali predvodi ih Vukodlak: čovjek koji se zna penjati. Svejedno, vičem kako to nije put, ali iako su oni meni vidljivi, daleko su od mene i jeke mojeg glasića. Dajem se u potjeru za njima. Imam dojam da je čovjek daleko brži na poznatoj mu dionici, zna kad je kraj uspona pa ga lakše podnosi. A ovaj je bio najstrmiji uspon, prema najvišem vrhu durmitorskog masiva – Bobotovom kuku. Na samom sedlu podno vrha (na vrh se nije penjalo) sustižem odbjegle, a Vukodlak me pozdravlja: “Vedrana, odličan come back!“ Slijedi najgori spust po siparu sitnog profila, izmiješanim s teškim pomičnim kamenjem. Sve bi to bilo podnošljivo da nije s prvim korakom spusta započela kiša, zbog koje je trebalo puno opreza pa mi je bilo drago što nisam sama. Čisto radi usporedbe: mogu oni, mogu i ja! Najiskusniji preuzima vodstvo i krećemo prema Ledenoj pećini, četvrtoj kontroli. Tempo nam nije neki (ne zbog onemoćalosti, već zbog blagodati grupe u kojoj postoji opasnost da se svi prepuste laganom tempu) i upozoravam na limit kod Ledene pećine – 17 sati. Uspjelo nam je – oko 16.45 ubilježeni smo i odmah krećemo prema Alpskom bivku, petoj kontroli. Zastajkujemo na Katun lokvicama, prihvaćamo ljubaznost čobanina koji je na onoj visini i osami željan kojeg ćakula, sjedamo, jeduckamo, pijemo, slikajemo se. Slijedi završni uspon. Pogađate, odradili smo ga svaki u svojim mislima, izdišući umor koji osjećamo, ali i zadovoljni jer smo nadomak cilju. Od upisivača na petoj kontroli saznajemo poredak i nastavljamo do cilja. Dan je i izvjesno je da nam lampe neće trebati. Osjećam se snažnom, još sam u igri i želim utrku završiti kako dolikuje svakoj pravoj ultra duši, namećem trčkaranje, a dečki prihvaćaju. Sustiže nas upisivač koji nema razloga više čekati druge ultraše i momci hitaju kraticom za njim. Iako sam i ja bila pozvana tim putem, odlučujem se za markiranu stazu u želji da i završni dio odradim samostalno, prebirući mislima o osobnom zadovoljstvu i kako bi rekao moj prijatelj, u „osobnom trijumfu“. Utrčavam u cilj dvije minute iza trojca i osjećam ispunjenje završene utrke, utrke koja mi je donijela sliku na stranici dragih mi prijatelja iz Albe.
Tako Durmitor 2010. ostaje u sjećanju po mnogočemu: samostalnom nastupu (uspon na Crvenu gredu, dom na Škrčkom jezeru-Bobotovo sedlo), samostalnoj orijentaciji na nikad viđenoj stazi (pl. dom Škrčko jezero – druga kontrola, potpuna svijest gdje sam na stazi koju prolazim u grupi), divnim horizontima, jezerima na oko 2000 m nadmorske visine, utabanim stazicama na proplancima, kiši koja rashlađuje, ali i remeti brzinu, neizostavnom dobrom društvu i ozračju treking scene.
A nekima će se još dugo znojiti ruke od sjećanja kakve sve neobilježene putove i čudne spustove nude pojedini vidikovci durmitorskih vrhova, ali to je priča za tuđe pero i neku drugu zgodu…

Za prijevoz se dogovarajte u komentarima...

Smiješno je bilo kad je netko u cilju rekao: "Čovječe, šta je ovom Šimunu, počeo je raditi dobre utrke?!?" Po tome ispada da su mu utrke koje je do sada organizirao bile loše, no ne bih se s time složio. Kao što je jednog lijepog dana davne 1981. na ponos i diku svojih roditelja postao Titov P (ošten) I (skren) O (dan) N (apredan; epokolebljiv; aočit) I (strajan; stinoljubiv) R (adišan), tako je i dvadesetak godina kasnije, na prijelazu u vrlo novo tisućljeće bio jedan od pionira hrvatskog pustolovstva te apsolutni pionir trekinga u Hrvata. Naime, njegov mamutski Velebitski treking od Starigrada Paklenice do Senja, ta institucija i majka svih trekinga, još je uvijek neprežaljena među trek populacijom i čini mi se da će se, ako utrka i ne bude ponovo organizirana, evocirati svake godine u vidu spontanog okupljanja trekerskog općinstva. Nadalje, Šimunova Terra Incognita iz 2006. godine još uvijek predstavlja moj izlet života i ne vjerujem da će je bilo što nadmašiti, a nakon Rožanskih i Hajdučkih kukova s izdanja iz 2007. godine, svi su se svjetski timovi koji su prošli sve i svašta, od pola do pola, a pače i od pustinje do prašume, složili da na tako lijepom mjestu nikada nisu bili. Ne treba zaboraviti ni njegove Urban utrke na kojima ste se zabavili kao niti na jednoj drugoj utrci, a svakako ni treking na Bjelolasici (tzv. White Weasel Contest) jer teško da će ikada više bilo koja utrka prolaziti kroz strogi rezervat prirode Bijele i Samarske stijene.
A sad, nakon uvoda koji je, u stvari, napisao sam Šimun i naredio mi da ga objavim, bacimo se na ovogodišnji Velebitski treking pod nazivom Poskok 3: nakon trogodišnjeg jahanja po Paklenici i okolici, konačno smo se našli na sjeveru južnog i u srednjem Velebitu. Prvi dio utrke, taj ubitačni uspon od Rizvanuše do velebitskog hrpta ponad Raminog korita, do sada je, iz trekersko-pustolovnog društva, prošlo samo dvanaest ljudi uzbrdo, a manje od deset nizbrdo (oni koji su promašili Ramino korito ili oni koji su odustali na Šugarskoj Dulibi), no sad ga je upoznalo četrdesetak ultraša. Ako se taj uspon nekome zamjerio i ne želi ga više ponoviti - neka, ali prilično sam siguran da će svaki (svaka) od njih ponovo jezditi Raminim koritom jer je trčati tom divljom i netaknutom šumom uistinu (štono bi rekao Ćiro) - privilegij! Sljedeći doživljaj bio je zarasli put prema Konjskom, gdje su se u suprotnim smjerovima susretali ultraši i planinari (u subotu je tim putem prošlo više ljudi nego valjda zadnjih trideset godina zajedno), a onda iznenadno otvaranje pogleda prema moru i otocima na livadama iznad sela - neprocjenjivo! Dalje nas je put vodio preko Terezijane i Debele kose do hotela Velebno u Baškim Oštarijama, a onda je uslijedio uspon na Sadikovac (prva KT za planinarsku kategoriju), još jedan prekrasan vrh što se nalazi na manje od sat vremena od velebitske longitudinale Starigrad-Senj. No, to još nije ni izbliza sve - ako je Vidalj postao mitsko mjesto za ultraše s Risnjaka, onda je Konjevača (Kunjevača?) novo mitsko mjesto velebitskih ultraša na koje noge većine žele stupiti opet i ponovo... Zašto? U to se sami morate uvjeriti. Nakon Konjevače, čekao nas je jedini, više-manje i kako za koga, orijentacijski zahtjevniji dio utrke (spust na makadam nemarkiranim putevima i livadama), zatim kalvarija kroz kanjon Konjevačkog potoka (pogotovo za one koji su ga prolazili po mraku) i još malo peglanja po makadamu, forsiranje livada te prelazak rječice Suvaje što baš i nije opravdala svoje ime.
I šta ti više treba za treking? Kog briga za sve ostalo ako je staza ovakva - baš savršena i prava trekerska - puno uspona, zahtjevan teren, nezaboravni vrhovi i šuma, šuma, šuma...
Odlično je što je organizator razumno izbacio KT 2 i 3 jer to bi bilo bespotrebno mučenje i polovici ultraša koji su završili utrku to ne bi pošlo za rukom te bi ostali uskraćeni za taj neopisivi osjećaj koji se malo s čim može mjeriti.
Neki su rekli da je majica najružnija koju su vidjeli, no meni i većini je odlična, a što je najvažnije - i funkcionalna - na sljedećim utrkama očekujte puno kričavo žutih trekera, a nemojte je staviti ako se mislite skrivati dok kratite ostalima nepoznatim putevima.
Svaka čast svim natjecateljima u svim kategorijama, ali definitivno treba spomenuti jednog, a to je Bojan: čovjek zakasni na start i još napravi pola sata prednosti, a bliži mu se pedeseta, što svakako spada u kategoriju vjerovali ili ne, heroji današnjice, globalno sijelo i dogodilo se na današnji dan. U svakom slučaju, povlačim zadnje stihove iz pjesmice koju sam prošle godine napisao za Bojana i Anicu, a glase:
"Sljedeće godine na Velebitu pazi da ne sretneš mečku,
a ja ću te razbit ko beba zvečku!"
Ah, samo pusti snovi...

...Treking lige Joška Božića nakon 3 utrke možete vidjeti na ovom linku (ili klikni na link lijevo ispod retardiranih igrica):

http://www.srk-alba.hr/index.php/accordion-a

Paliska, Bog te blagoslovio :)

Možda je malo deplasirano na ovom blogu hvaliti Šimuna jer i on ima šifru i može ovdje pisati (tko zna, možda ovo piše baš on, tj. ja ), ali zaslužio je. Oni koji su bili, njima je sve jasno - ovo pišem za one koji su propustili, uz poruku - eat your heart out
Staza je bila toliko zanimljiva da niti najokorjeliji trekeraj nije primijetio da nema puno visinske razlike. Već nakon dvjestotinjak metara, asfaltom od hotela Odisej u Pomeni, došli smo na cestu koja vodi uz Malo i Veliko jezero i gdje su se ultra (vrh Montokuc - 258 m n/v) i planinarska kategorija nakratko odvojile i ubrzo ponovo spojile na KT 2 (Soline), odakle nastavlja prekrasna staza južnom obalom ponad mljetskih klifova i uvala, sve do KT 4 (Uvala Grabova), gdje je Šimun imao ideju da svaki natjecatelj skupi jednu vreću smeća koje ovdje dolazi iz Albanije, no udruga koja tu plažu čisti jednom mjesečno uvjerila ga je da je to nepotrebno. Nakon toga kreće drugi značajniji, ali kratki uspon prema unutrašnjosti otoka i KT 5, gdje planinarska kategorija nastavlja natrag prema zapadu, a ultra oko kilometar prema istoku pa kroz Dugo polje i preko sedla ispod vrha Brijezi opet prema moru i KT 6 u mjestu Ropa. Slijedi ponovo nešto manje od dva kilometra asfalta (uz kraćenje zavoja po markiranim stazama i nemarkiranim neputevima) do Blatskog polja (najistočnija točka utrke), kroz koje se dolazi do "jezera" Blatina i vrhunca utrke, do sad nedoživljenog u hrvatskom trekingu - naime, perforator se nalazio tristotinjak metara u jezeru obraslom trskom, na jedinom stablu, u vodi dubine oko metra. Neki su skidali tenisice i čarape, neki ostajali samo u gaćama, a neki forsirali vodu u punoj opremi.
Put od KT 7 (Blatina) do KT 9 (ista kao i KT 5) najmanje je zanimljiv dio utrke - peglaona što po asfaltu, što po makadamu, ali od devetke, gdje se ultra opet spaja s planinarskom i tako sve do cilja, kreće prekrasan Put po vrsima, single track po hrptu na oko 250 m n/v, s tim da je dosta trekera greškom (zbog križanja neoznačenog na karti) posjetilo i Grabovu glavu, vrh na 384 m n/v, što im je i bila najviša točka utrke. Put po vrsima vodi do KT 10, koja je manje od petsto metara udaljena od KT1/12 - već spomenuti vrh Montokuc, no do njega treba napraviti krug, najprije makadamom, a onda Švicarskim putem (ili tako nešto) do iznad Polača, pa stazom prema Velikom jezeru te zadnji uspon na Montokuc i spust direktno na morsku razinu u Soline te preplivavanje dvanaestak metara širokog ulaza u Veliko jezero, da bi se izbjeglo tri kilometra trčanja okolo po asfaltu. I tu su primijenjene razne taktike prelaska: skidanje u kupaće gaće i kostime, držanje ruksaka iznad vode, stavljanje ruksaka u vreće za smeće, neuspješno bacanje ruksaka na drugu obalu, ali i plivanje pod punom spremom, kao i u Blatini. Za kraj, uslijedilo je trčanje po cesti uz južnu obalu Velikog jezera uz posjet vidikovcu (KT 13) iznad otočića Sv. Marije i tako sve do cilja u hotelu Odisej. "Planinari" su prešli 31 kilometar, a ultraši nešto manje od 50...
Atmosfera? Već opjevana trekerska - chilanje... Bijah ovdje 2003. i 2004. godine na (polu)dugom triatlonu, ali to se ozračje s trekerskim jednostavno ne da usporediti...

Ukupni poredak Treking lige Joška Božića nakon dvije utrke: http://www.srk-alba.hr/index.php/matches

Poznato je da smo „Miiii Hrvati!!!“ među najvećim seronjama na svijetu. Nakon što nas nisu uspjeli uništiti Mlečani, Mađari, Turci, Austrijanci i Srbi, naše lopovske vlade uništit će nas u puno kraćem vremenu od onog koje je na raspolaganju stajalo strancima i uvijek nam nešto ne paše, pa da onda u tom svjetlu krenem najprije sa zamjerkama: mnogi se slažu da se Moreno malo zaigrao sa stazom i da su i ultra i planinarska staza bile malo predugačke s obzirom na dosta orijentacije, no isto je tako činjenica da je staza bila ista za sve pa – izvolite! Vidjevši da je malo pretjerao, ukinuo je dvije kontrole, a zeznuo one koji su izračunali da ne stižu do limita na Crnu Puntu i odustali. No, koji se organizator barem jednom nije preračunao sa stazom, čak i na svjetskim utrkama koje se diče članstvom u nekakvom svjetskom kupu i startninom od dvije tisuće eura. Što se ultre tiče, ona je ionako za konjine (štono bi rekao Moreno i mnogi – „elitna disciplina“) i ova je ispala taman, bez dvije ukinute točke i bez limita, a možda je planinarska ipak malo prezahtjevna za ljude koji su se došli prošetati pa je to potrajalo do mraka. Ok, tu je Activa kategorija, ali moj je savjet manje kilometara ako ima puno orijentacije. I nipošto nisam za to da se organizatori dogovore o kilometarsko/visinskim kategorijama jer svaka utrka, od mjesta do mjesta i od godine do godine, treba biti drugačija, otoci teško mogu skupiti tri tisuće metara visinske razlike, a ne bi bilo dobro da baš sve utrke budu predugačke jer bi nas sve zajedno ubilo sedam ili deset utrka preko 60 kilometara. Ako se netko nekad ponovo potrudi napraviti stotku ili više, nek se bodovi množe s 1,5 i to je to.
A sad prelazim na dobre strane kojih je bezbroj: krenimo od onog trekerima najvažnijeg, a to je staza i kraj u kojem se nalaze. Prekrasan grad, prekrasan kraj, asfalt, makadam, uske planinarske stazice, markirane i nemarkirane, brda, zemlja, kamenjar, stazice tik uz obalu, provlačenje kroz šikaru i makiju, svega po malo uz neprestan pogled na more, a oni koji su htjeli i coasteering, forsiranje obale ilitiga škraping, mogli su si ga priuštiti od svjetionika Ravni do Crne Punte. Kao bonus na sve to, uskršnja subota počastila nas je savršenim vremenom (sunčano uz idealnu temperaturu i osvježavajući povjetarac) za koje nisu zaslužni organizatori, ali svejedno hvala, nije smetalo :) One praktične, meni puno manje važne stvari, ali organizacijski jako zahtjevne, funkcionirale su savršeno: veliki parking stotinjak metara od starta i cilja, briefing uoči utrke u nenategnuto vrijeme u gradskoj vijećnici, tako da svi mogu čuti što se priča i na miru se pripremiti za utrku, za ova recesijska vremena i treking općenito prebogate nagrade uz originalni i neponovljivi „pehar“ u obliku velikog uskršnjeg jaja, lijepe i kvalitetne majice u kojima ćemo se još godinama susretati po raznim trekinzima (to je važno napomenuti jer majice s mnogih naših cestovnih utrka požive tek nekoliko pranja), izvrstan ručak koji je nudio i vegetarijancima prijateljski menu te odličnu atmosferu kako na startu, tako i na cilju... I još jednu stvar nikako ne smijemo zaboraviti – vječiti problem Treking lige za njene prve petoljetke, a to je računanje ukupnog poretka, Labinjonci su, točnije Alen, riješili odmah po svom ulasku u Ligu, objavivši ga u rekordnom roku, dan nakon završetka utrke.
Za sve gore navedeno uzimam si za pravo u ime svih natjecatelja zahvaliti Morenu, ljudima na kontrolnim točkama i svima koji su na bilo koji način sudjelovali u zahtjevnoj organizaciji ove utrke, a posebno čestitam Mauriciju, kojem je ovo, iako je već godinama u vrhu, prva pobjeda u utrci Treking lige, a siguran sam da nije i zadnja...

http://www.srk-alba.hr/index.php/matches

Svaka čast dečkima iz Labina, a ja sam se bojao da ću morati pješke satima računati poredak lige :) Naravno, Bojan i Anica opet rasturaju!
Vidimo se na Labinjoncu 3.4.!

IT'S ALIVE!!! Pod "it" mislim na blog Treking lige, ali i na Ligu samu! Šesto izdanje je po mnogo čemu novo: dodatak imenu u čast Joška Božića, nove utrke (Labinjonac, Mljet, Cres), novi blog, ali i gubitak vrlo posjećenih utrka (Mosor, Risnjak, Učka). No, kao što, na primjer, hrvatska košarkaška liga preživljava bez Cibone, Zadra, Zagreba i Cedevite koji igraju regionalnu ligu, tako će i Treking liga živjeti bez spomenutih utrka, a nadamo se da će se sve i opet jednog dana naći unutar jedinstvene hrvatske Treking lige Joška Božića. Ovo šesto izdanje starta već 6. ožujka petim Škrapingom, koji se nakon jednog ugljanskog izleta vraća na stari dobri Pašman.
Sistem bodovanjaje vrlo jednostavan - boduje se šest najboljih nastupa.
Svoje dojmove pretočene u tekstove slobodno šaljite na mail: euroskeptik2003@yahoo.com, svi će biti objavljeni na ovoj stranici, a svoje prijedloge slobodno ostavite u komentarima...
Vidimo se na Pašmanu!

1. KOLO: ŠKRAPING PAŠMAN REVIVAL (5. izdanje)
Datum: 06.03 2010.
Lokacija: Otok Pašman
Organizator: JU Prvenj - Tkon
Kontakt: Josip Tomić, E-mail: josip.tomic1@zd.t-com.hr / Mob: 091 591 5749
Web: www.skraping.hr

2. KOLO: ISTRA TREKK (4. izdanje)
Datum: 03.04.2010.
Lokacija: Istra
Organizator: Udruga Alba
Kontakt: Moreno Bartolić, E-mail: sanpjero@gmail.com / Mob: 098 334 133
Web: www.srk-alba.hr

3. KOLO: MLJET TREKING (1. izdanje)
Datum: 22.05.2010.
Lokacija: otok Mljet, Nacionalni park Mljet
Organizator: Klub pustolovnih sportova Multisport / hotel Odisej / TZ otoka Mljeta
Kontakt: Šimun Cimerman, E-mail: outdoor@outdoor.hr / Mob: 098 819 281
http://www.treking-liga.com

4. KOLO: VELEBITSKI TREKING (8. izdanje)
Datum: 19.06.2010.
Lokacija: Srednji Velebit (Rizvanuša)
Organizator: Klub pustolovnih sportova Multisport
Kontakt: Šimun Cimerman, E-mail: outdoor@outdoor.hr / Mob: 098 819 281
www.treking-liga.com

5. KOLO: DURMITOR TRAJKING (2. izdanje)
Datum: 07.08.2010.
Lokacija: Durmitor, Crna Gora
Organizator: AK Sljeme
Kontakt: Kristijan Šivak, E-mail: euroskeptik2003@yahoo.com / Mob: 098 906 8105
Web: www.aksljeme.com

6. KOLO: CRES TREKK (1. izdanje)
Datum: 02.10.2010.
Lokacija: Otok Cres
Organizator: Cres Insula-activa
Kontakt: Marin Rušpić, E-mail: info@cres-activa.hr / Mob: 091 732 8937
Web: www.cres-activa.hr

7. KOLO: MEDO NIGHT TREKK (5. izdanje)
Datum: 31.10.2010.
Lokacija: Medvednica / Zagreb
Organizator: Klub pustolovnih sportova Multisport
Kontakt: Šimun Cimerman, E-mail: outdoor@outdoor.hr / Mob: 098 819 281
http://www.treking-liga.com

8. KOLO: RAB TREKING (3. izdanje)
Datum: 20.11.2010.
Lokacija: Otok Rab
Organizator: Klub pustolovnih sportova Multisport
Kontakt: Šimun Cimerman, E-mail: outdoor@outdoor.hr / Mob: 098 819 281
Web: www.treking-liga.com